CASOPIS REPUBLICKE AGENCIJE ZA TELEKOMUNIKACIJE

1. UVOD

U svijetu povećane globalne konkurencije, gdje konkurenti nisu ograničeni samo na domaće tržište, države ne mogu više rizikovati da zbog vještačkih barijera svojih regulatornih okvira gube mogućnosti i prednosti koje sa sobom donosi konvergencija tržišta, tehnologija i usluga. Ti su regulatorni okviri bili postavljeni u vrijeme kada nije bilo toliko snažnog i agresivnog talasa konvergiranja u svim oblicima i na svim područjima koja se tiču tržišta komunikacija. Dakle, nameće se zaključak da oni nisu dizajnirani za ovo doba sveopće konvergencije.

Da bi slijedila trendove koje nameće globalizacija, regulacija treba da se zasniva na tehnološkoj neutralnosti i tržišnoj orijentaciji, a u cilju zaštite interesa korisnika, jačanja konkurencije, podržavanja učešća novih sudionika na tržištu i pozitivnog uticaja na ekonomski rast.

Riječ konvergencija zadnjih se godina najčešće koristi i elaborira u kontekstu tehnoloških promjena u sferama industrije informacija i elektronskih komunikacija, te se nerijetko shvaća tek kao proces razvoja tehnologija koji omogućava smještanje različitih medijskih funkcija unutar jednog uređaja, odnosno veže se uz povezivanje različitih oblika digitalnih informacija i mehanizama njihove dostave do krajnjih korisnika. Ova vrsta konvergencije uključuje i protok sadržaja kroz različite višestruke medijske industrije, migracijsko ponašanje medijske publike koja će se uputiti gotovo bilo gdje u potrazi za onom vrstom zabave koju želi [8].

Vrlo često, ali ne i nužno, njihov tržišni nastup počiva na konceptu jednog računa za korisnika. Jedan račun na kojemu su troškovi prijenosa podataka, glasa, televizije i videa, predstavlja značajnu uštedu za korisnika. Obično, s većim brojem uključenih usluga pada i cijena pojedinačne usluge u paketu. Ovi operateri već nude fiksnu telefoniju i pristup Internetu kao svoje standardne usluge, pa za njih ulazak u triple play zapravo znači dodavanje video i TV usluga u svoju gamu proizvoda. Neki su operateri do sada bili spriječeni u ponudi televizijske usluge svojim pretplatnicima, a neki još uvijek jesu, regulatornim uvjetima na određenom tržištu. Takvi zakonski okviri otežavaju njihov ulazak na tržište televizijske distribucije. Negdje su ipak sve zapreke ukinute i operateri mogu slobodno ponuditi svoju vrstu televizijske pretplate. Prilikom kombiniranja usluga fiksne telefonije i televizije u jedinstven paket, često se nailazi na zakonske restrikcije, u prvom redu zamišljene kao zaštita protiv monopolističkih situacija na određenom tržištu. Kabelski i telefonski operateri, te velike medijske kuće, pokazali su izuzetan interes za tehnologiju koja omogućuje prijenos sva tri medija preko jedne mreže. Cilj im je što brže iskoristiti tržišni potencijal kojeg ova usluga ima, te zadržati postojeće pretplatnike osnovnih telekomunikacijskih usluga. Da bi se razlike među nosiocima tržišta komunikacija minimizirale, potrebna je harmonizacija regulacije tržišta komunikacija među zemljama, uz pomoć konvergentnog regulatornog tijela tržišta komunikacija.

Povećanje konkurentnosti je danas cilj svake države. U nastavku je komparativnom analizom predstavljena pozicija konkurentnosti zemalja koje imaju konvergentno regulatorno tijelo spram pozicija konkurentnosti zemalja koje nemaju takvu organizacionu strukturu regulatornog tijela tržišta komunikacija. Na osnovu te analize može se uočiti da manje od deset posto zemalja u svijetu ima konvergentno regulatorno tijelo. Znakovito je da bez obzira na to, velika većina država sa konvergentnim regulatorom zauzima izuzetno visoke pozicije na tablicama mjerenja konkurentnosti.

2. KONVERGENCIJA I REGULACIJA

U literaturi je dosta prisutna formulacija da tehnološka konvergencija predstavlja proces ubrzanog približavanja različitih tehnoloških platformi, koji je omogućen brzim razvojem digitalne tehnologije prenosa podataka, kao i računarskih mreža. Tehnološke inovacije i zahtjevi tržišta pokreću cjelokupni IKT sektor prema konvergenciji. Stanje tehnološke konvergencije na tržištu najbolje odražava sposobnost različitih mrežnih platformi da prenose suštinski slične vrste usluga i da omoguće spajanje različitih krajnjih korisničkih uređaja kao što su telefon, televizija i personalni računar. Evidentno je da tehnološka konvergencija postaje mnogo više od pukog konvergiranja tehnologija, te da ima svoje refleksije na koncepte pružanja usluga na tržištu, na modeliranje samih poslovnih strategija kompanija koje kao pomoćna sredstva koriste IKT, te na cjelokupni društveni život ljudske zajednice u konačnici [1]. Ovaj trend je značajan zbog toga što on dovodi do smanjivanja barijera za ulazak na tržište novih učesnika, omogućava postojećim učesnicima primjenu novih modela poslovanja, promovira konkurenciju, smanjuje cijene za pružaoce usluga i korisnike, te širi opseg usluga i tehnologija raspoloživih krajnjim korisnicima [11].

Trend konvergencije regulacije je i vid ubrzane i prisilne standardizacije, odnosno integracije sektora komunikacija i javnog informiranja u svakoj zemlji, posebno u tranzicijskim zemljama, ali također i prinudni stimulator modernizacije tih oblasti, i na razini regija i unutar samih zemalja. Optimalan model organizacije regulatornog tijela podstiče internacionalizaciju standarda lokalnog razvoja ovih sektora, maksimalni stepen razvoja konkurencije na tržištu komunikacija, podstiče strana ulaganja, te time, sinergijski mada ne uvijek i direktno, podstiče porast životnog standarda građana.

Prateći razvoj konvergentnih usluga, može se zaključiti kako će razvoj jeftinije tehnologije prijenosa omogućiti jeftinije usluge. Ipak, postoje određena ograničenja u dinamici pada cijena, jer operateri žele kontrolirati taj proces. Tehnološki izumi se događaju mnogo brže nego što se stari koncepti umirovljuju. Ali, treba naglasiti da tehnološka konvergencija omogućava spajanje ne samo proizvoda i usluga, nego i rezultira migracijom ljudi, procesa, poslovnih modela, premošćujući granice između različitih industrijskih grana. Kao posljedica toga dolazi do brojnih spajanja, preuzimanja, akvizicija i zajedničkih firmi, što je jasan signal da granice između telekomunikacija i emitovanja izblijeđuju [2].

Povećanje broja širokopojasnih internetskih priključaka, tržišna konkurencija i padajuće cijene prometa podataka, omogućili su pojavu novog fenomena u telekomunikacijama. Operateri postaju pružatelji cijelog paketa usluga koji uključuje fiksnu telefoniju, prijenos podataka, te prijenos televizijskog i video signala putem jedinstvene mreže. Ovakav paket usluga naziva se u literaturi i praksi triple play, što bi se moglo prevesti i kao „trostruka usluga“. Primjeri novih usluga u telekomunikacijama, koje se svrstavaju pod pojam triple play ponude na tržištu, su: video usluge, distribucija analognog televizijskog signala, digitalna televizija, snimanje video/audio signala prema osobnim željama, televizijska trgovina, interaktivne televizijske usluge, televizijski signal visoke rezolucije, marketing, videokonferencije, video na zahtjev, govorne usluge, lokalni pozivi, usluge inteligentne mreže, udaljeni pozivi, dvostruka linija (poziv na čekanju), usluge prijenosa podataka / pristupa Internetu, širokopojasni pristup Internetu, usluge sa dodatnom vrijednošću, sigurnost korištenja Interneta, digitalne igre, kućno umrežavanje, nadzor domova ili ureda, i mnoge druge usluge koje će biti omogućene velikim brzinama pristupa Internetu. Zahvaljujući propusnoj moći, mobilnosti i računarskoj snazi novih mreža i uređaja, svijet ulazi u eru gdje su medijski sadržaji prisutni svuda i u svako vrijeme. Spremni ili ne, mi već živimo kulturu konvergencije [8].

Slika 1. Tehnološka konvergencija i razvoj tržišta komunikacija.

Dobar primjer konvergiranja usluga emitovanja i telekomunikacija je Internet. Koristeći kompjuter moguće je osigurati i telekomunikacijske usluge i usluge emitovanja, prenositi glas, podatke, riječi, slike, muziku i video klipove. Isto to je, naravno, moguće postići korištenjem digitalnog TV seta ili 3G mobilnog telefona. Osim isporuke televizijskog ili video signala na zahtjev korisnika, prisutni su i sasvim novi scenariji omogućeni ovom tehnologijom. Različiti marketinški alati, industrija digitalnih igara, iznajmljivanje aplikacija, nadzor ili umrežavanje domova postaju nove tržišne niše u telekomunikacijama. Takvu priliku samo rijetki operateri žele propustiti. U konvergentnom okruženju, nepostojanje konvergentnog regulatora omogućava postojanje nejednakog regulatornog tretmana različitih platformi preko kojih se usluge sadržaja preklapaju ili različiti regulatorni tretman sadržaja koji se pruža preko bilo koje platforme [3].

Političke i regulatorne prilike razlikuju se od zemlje do zemlje. Upravo ta politička dimenzija može značajno utjecati na brzinu prihvaćanja određene tehnologije, konkurenciju ili tržište. Model „konvergentnog regulatora“ nameće se kao rezultat optimalne organizacione strukture sa stanovišta konvergencije tehnologije i podsticanja tehnološkog razvoja i razvoja tržišta komunikacija. Analitičari tehnologija već duži period tvrde da će se svi oblici elektronskih komunikacija spojiti u jednu. Na toj osnovi će RTV emiteri i telekomunikacijski operateri sve više jedni drugima ulaziti na tržište, što će ih upućivati na konvergentan pristup tržištu/konzumentima (zajednički paketi usluga), sa tendencijom ka takozvanim „slobodnim“ servisima tako da se troškovi tih usluga preusmjeravaju na oglašivače i direktne marketinške klijente [4].

Da bi slijedila trendove koje nameće globalizacija, regulacija treba da se zasniva na tehnološkoj neutralnosti i tržišnoj orijentaciji, a u cilju zaštite interesa korisnika, jačanja konkurencije, podržavanja učešća novih sudionika na tržištu i pozitivnog uticaja na ekonomski rast. Tehnološka konvergencija omogućava svim tipovima mreža da pružaju skoro sve usluge i regulacija treba da omogućava taj proces. U takvoj situaciji bilo bi skoro nemoguće imati fer tržišne usluge na različitim vrstama mreža, gdje subjekti imaju različit skup regulatornih propisa i pod jurisdikcijom su različitih regulatornih tijela. U slučaju razdvojenih regulatornih tijela za telekomunikacije i medije potencijalno postoji opasnost od tzv. regulatorne neizvjesnosti [3]. To je situacija kada je jedan pružalac (npr. triple play) usluga dužan da dobije dozvolu za rad od oba regulatorna tijela, što usložnjava, otežava, produžava i poskupljuje proces njegovog ulaska na tržište. Tome u prilog govori činjenica da je umjesto jedne dozvole za obavljanje operacija potrebno dobiti dvije dozvole, da je umjesto jednog postupka potrebno proći kroz dva odvojena postupka licenciranja i to kod dva potpuno odvojena i različita administrativna organa.

Sa stanovišta nacionalnih različitih zemalja industrije telekomunikacija i emitovanja su bile uspostavljane i razvijane sa potpuno različitim namjenama. Stoga je i njihova regulacija podlijegala potpuno drugačijim pristupima i ciljevima. Ciljevi regulacije emitovanja su uglavnom bili provođeni kroz zaštitu sociološko-kulturalnih vrijednosti, kao što su sloboda izražavanja, kulturne različitosti i politički pluralizam, dok je regulacija telekomunikacija u osnovi sadržavala ciljeve ekonomske prirode i odnosila se na principe upravljanja nacionalnom telekomunikacijskom infrastrukturom. Na prvi pogled se čini teško dovesti u vezu ove dvije vrste regulacije. Ipak, telekomunikacije i emitovanje imaju više zajedničkih karakteristika. Obje industrije su izgubile monopolsku prirodu i postale su otvorene za učešće privatnog sektora.

Slika 2. Ciljevi regulisanja telekomunikacija i emitovanja.

Kabelski i telefonski operateri, te velike medijske kuće, pokazali su izuzetan interes za tehnologiju koja omogućuje prijenos sva tri medija preko jedne mreže. Cilj im je što brže iskoristiti tržišni potencijal kojeg ova usluga ima, te zadržati postojeće pretplatnike osnovnih telekomunikacijskih usluga. Operateri moraju relativno brzo donijeti odluku o tome hoće li investirati u ove tehnologije i ponuditi usluge tzv. „trostruke igre“. Prisiljeni su kritički odlučiti o isplativosti investicija u tehnologiju i marketing novih usluga, a istovremeno predvidjeti sve implikacije koje stoje iza odluke da se takve usluge ne ponude na tržištu. Telekomunikacijski operateri počinju se takmičiti s postojećim televizijskim kućama. Kabelski i broadband operateri pokušavaju ući na tržište glasovnih komunikacija, a velike medijske kuće poput Universala, MGM-a, Vivendija i sličnih, smišljaju nove modele distribucije svojih filmova i muzike. Dakle, velike promjene u mnogim industrijama povezanim s komunikacijskim sektorom su gotovo neminovne u sljedećih nekoliko godina.

Satelitska tehnologija je omogućila objema industrijama da izađu na međunarodnu arenu. I emitovanje i telekomunikacije mogu biti prenošeni i žičnim i bežičnim tehnologijama. Audio-vizuelni sadržaj može se sada prenositi telekomunikacijskim mrežama, kablovske kompanije mogu nuditi meni sa mogućnošću izbora video i govornih usluga. Digitalne tehnologije omogućavaju sada sve više da i emitovanje bude komunikacijska usluga „jedan na jedan“ i da slično telefoniji omogućava plaćanje po izvršenoj usluzi, nudeći interaktivno opsluživanje kao što je npr. „video na zahtjev“ i slično. Dakle, velikom brzinom se umnožava broj argumenata koji idu u prilog tezi da donedavno odvojeni svjetovi telekomunikacija i emitovanja konvergiraju jedan prema drugom.

3. KONVERGENTNA REGULACIJA I KONKURENTNOST

SAD i Kanada imaju kombinirane regulatorne agencije za telekomunikacije i emitovanje već decenijama. U posljednjih petnaest godina su i druge zemlje počele uspostavljati jedinstvene, objedinjene regulatorne agencije koje reguliraju oblasti emitovanja i telekomunikacija. Postaje uočljiv trend da je broj konvergentnih regulatornih agencija posljednjih godina u stalnom porastu. Vidljivo je da se sve više zemalja odlučuje za ovu institucionalnu formu državnog regulatornog organa koji u svojoj jurisdikciji obuhvata reguliranje svih oblika komunikacionih tehnologija, uključujući oba sektora, kako emitovanje tako i telekomunikacije. Za države može biti isplativije finansirati i održavati rad jedne agencije nego više regulatornih tijela.

Novi regulatorni okvir Evropske unije predviđa regulatorni tretman konvergencije usluga. Okvir uvodi termin „elektronske komunikacione usluge“ umjesto dotadašnjeg termina „telekomunikacijske usluge + usluge emitovanja“, što predstavlja jasan signal konvergentnog regulatornnog pristupa širokom spektru komunikacionih usluga. Italija je prva država u Evropi koja je uspostavila konvergentno regulatorno tijelo za komunikacije. Slijedila je Finska, Bosna i Hercegovina, Slovenija, Švicarska i druge. Slijedeći uvođenje novog EU Okvira, i Velika Britanija je odgovorila formiranjem konvergentnog regulatora komunikacija 2003. godine, umjesto dotadašnjih pet odvojenih regulatornih tijela nadležnih za telekomunikacije, radio-frekventni spektar i emitovanje.

Slika 3. Trend pojave i rasta broja konvergentnih regulatora.

Jedan od utemeljitelja OFCOM-a, Lord David Currie je tom prilikom istakao da u OFCOM-u vjeruju da je konvergencija realnost i da je konvergentni regulator u najboljoj poziciji da nadgleda njen razvoj (http://www.ictregulationtoolkit.org/en/Section/2033.html). Malezija je također usvojila konvergentni pristup regulaciji usluga telekomunikacija i emitovanja još 1999. godine, uvodeći regulatorni okvir isključivo dizajniran kako bi se prilagodio fenomenu konvergencije. Malezijski konvergentni regulator (Malaysian Commission for Multimedia and Communications (MCMC)) je među prvima u svijetu uveo tehnološki i uslužno neutralan sistem izdavanja dozvola. U Aziji se i Singapur među prvima opredijelio za konvergentni model regulatornog tijela. U Južnoj Americi, Brazil je prvi uveo konvergentnog regulatora (ANATEL), i to još 2001. godine. U Africi je Južna Afrika uspostavila 2000. godine konvergentnu regulaciju (ICASA). U zadnjoj deceniji i neke zemlje u razvoju su također uspostavile konvergentne regulatore [5].

Kreiranje regulatornih pravila kao i proces licenciranja nosilaca dozvola je u značajnoj mjeri jednostavniji i brži ukoliko je veća akumulacija znanja i veća koncentracija eksperata iz oblasti regulacije, što je opet češće slučaj kod konvergentnih regulatora nego kod razdvojenih. Također je očigledno da je upravljanje frekventnim spektrom mnogo jednostavnije i propulzivnije ukoliko se obavlja iz jednog centra koji je uz to nadležan i za industrije koje svoj rad baziraju na korištenju spektra. Jednak tretman svih infrastruktura, usluga i sadržaja, posebno sa aspekta licenciranja je mnogo lakše postići sa konvergentnim regulatorom, nego sa dva ili više razdvojenih regulatora. Ovo je pitanje tehnološki neutralne regulacije, što znači da je regulacija bilo koje usluge koja se odnosi na licenciranje, spektar, interkonekciju, univerzalnu uslugu ili blok brojeva ista bez obzira na tehnologiju preko koje se ta usluga pruža.

Tabela 1. Rang lista zemalja sa konvergentnim regulatorima po GCI.

Prema istraživanju RAK-a zaključno sa 2009. godinom, u svijetu postoje 254 regulatorna tijela, od toga 21 zemlja ima konvergentni oblik regulatornog tijela, što predstavlja manje od 8 procenata od ukupnog broja zemalja koje imaju posebno regulatorno tijelo. Na listi od deset najbolje plasiranih zemalja svijeta po GCI-u, u zadnjih pet godina, nalazi se sedam zemalja koje imaju konvergentni oblik regulatornog tijela, što predstavlja 70 procenata. Prema tome, 8 procenata zemalja sa konvergentnim regulatorom, učestvuje sa 70 procenata među 10 najbolje plasiranih zemalja po GCI. Može se zaključiti da to predstavlja signifikantan podatak. Time se otvaraju određene dileme i pitanja. Da li su zemlje koje su dobro plasirane po GCI indeksu, između ostalog to i zbog toga što su odabrale konvergentni oblik regulatora. Činjenica da se sedam od deset zemalja sa najkonkurentnijom ekonomijom na svijetu opredijelilo za konvergentu regulaciju može ukazivati na to da je to trend koji treba slijediti. Može se konstatovati da ova analiza doprinosi potvrdi tvrdnje da konvergentni oblik regulatornog tijela pozitivno utiče na razvoj tržišta komunikacija i podizanje stepena konkurentnosti države [4].

Jedno od glavnih obilježja konvergentne regulacije jeste institucionalna jednostavnost provođenja tehnološki neutralne regulacije. Potreba za tehnološki neutralnom regulacijom leži u činjenici da se kompanije koje pružaju slične usluge ili koriste slične tehnologije pri pružanju usluga suočavaju sa različitom regulacijom, i time dolaze u konkurentski nepovoljnu poziciju. Princip tehnološke neutralnosti postaje naglašeno kritičan u kontekstu regulisanja NGN mreža. Regulatori širom svijeta su prepoznali značaj kreiranja ambijenta za promoviranje razvoja i implementacije NGN mreža kao važan element razvoja tržišta komunikacija [6].U ovakvim okolnostima, institucionalna konvergencija koja zapravo znači konvergiranje ili spajanje institucija, javlja se kao jedno od najlogičnijih rješenja.

4. ZAKLJUČAK

U eri globalizacije važno pitanje za svaku državu predstavlja unaprijeđenje njene konkurentnosti. S druge strane, bitan faktor konkurentnosti jedne države jeste stanje tržišta komunikacija koje uključuje oblast telekomunikacija i emitovanja. Za pravilan i efikasan razvoj tržišta komunikacija jedne države, te time i poboljšanje nacionalne konkurentnosti neophodno je postojanje i funkcionisanje posebnog regulatornog tijela tog tržišta.

Sve to je dovelo do toga da su vlade širom svijeta pristupile razmatranju mogućnosti spajanja regulatornih tijela za emitovanje i telekomunikacije. Za državne vlade je veoma važno da pažljivo razmotre pitanje uspostave svojih regulatornih tijela. Za to je prije svega potrebno precizno pravno formuliranje skupa dužnosti koji bi ti organi trebali imati u svojoj nadležnosti, koliko snažne ovlasti mogu prakticirati u svom djelovanju, te koji su njihovi institucionalni i pravni odnosi sa drugim državnim institucijama. U ovakvim okolnostima, institucionalna konvergencija koja zapravo znači konvergiranje ili spajanje institucija, javlja se kao jedno od najlogičnijih rješenja.

Istinski konvergentan pristup regulaciji sektora komunikacija zahtijeva jednak tretman svih infrastruktura, usluga i sadržaja, bez obzira na to kako su bili regulisani njihovi tradicionalni sektori do tada. Uzmemo li za primjer proces licenciranja, treba naglasiti da on mora biti jednak za sve licencirane subjekte, bez obzira na korištenu tehnologiju pružanja usluga. Licenca treba biti ista za sve pružaoce usluge, prema vrsti usluge koja se pruža, a ne prema platformi na kojoj se ta usluga pruža.

Naročito je značajna prednost konvergentnog regulatora kada je u pitanju upravljanje frekventnim resursima. Česta su rješenja gdje regulator za emitovanje upravlja dijelom spektra namijenjenim za radio difuziju, dok regulator sektora telekomunikacija upravlja dijelom spektra za fiksnu i mobilnu telefoniju, GPRS, 3G i druge pridružene servise. Postoje i rješenja gdje spektrom upravlja državno ministarstvo ili posebna državna agencija izvan okvira oba sektorska regulatora. Ima rješenja gdje cjelokupnim spektrom upravlja regulatorna agencija za telekomunikacije. Dakle, dok agencija za emitovanje treba da reguliše rad emitera, spektrom upravlja drugi regulatorni organ. Sve to skupa u značajnoj mjeri čini situaciju u oblasti regulacije tržišta komunikacija složenom, i postaje očigledno da je potrebno istražiti novi model regulacije koji bi vodio ka pojednostavljenju i ubrzanju regulatornih procesa. Vođenje tih procesa iz više centara pokazuje se kao složenije, manje efikasno, sporije i skuplje, nego vođenje iz jednog jedinstvenog centra.

Na osnovu izloženog može se zaključiti da konvergentni regulatorni režim omogućava efikasniju regulaciju tržišta komunikacija nego razdvojeni, posebno kada se ima u vidu da za savremene pružaoce usluga na ovom tržištu više ne postoje jasne granice između telekomunikacija i emitovanja.

Literatura

1. Bezzina J. & Sanchez, B.: “Impacts of New Technologies on Regulatory Regimes”, Technological convergence and regulation, Challenges facing developing countries, The Economic Journal on telecom, IT and media, Communications&Strategies (special issue), November 2005, Tunis, p. 19.

2. Deise, M.V., Nowikow, C., King, P., Wright, A.: Executive's Guide to E-Business

from Tactics to Strategy,Wiley PricewaterhouseCoopers, New York, 2000.

3. European Commission (1997): Green Paper on the Coveregence of the

Telecommunications, Media and Information Technology Sectors, and the Implications for

Regulation, Towards an Information Society Approach, Brussels.

4. Huseinović, K. (2010): Povećanje konkurentnosti kroz oblikovanje i razvoj

regulatornih tijela tržišta komunikacija, doktorski rad, Ekonomski fakultet Univerziteta

u Sarajevu.

5. International Telecommunication Union – ITU: Trends in Telecommunication

Reform 2002 - Effective Regulation, Geneva, 2002, p. 42.

6. International Telecommunication Union – ITU: Trends in Telecommunication

Reform, Six Degrees of Sharing, Geneva, 2008.

7. International Telecommunication Union – ITU: Measuring the Information Society,

The ICT Development Index, Geneva, 2009, p. 32.

8. Jenkins, H.: Convergence Culture, Where Old and New Media Collide, New York

University Press, New York and London, 2006, p. 2.

9. Lagumdžija, Z.: Kompetitivnost Bosne i Hercegovine i regiona Jugoistočne Evrope

2007-2008, Regionalni ekonomski forum Jugoistočne Evrope i MIT Centar za menadžment

i informacione tehnologije, Ekonomski fakultet Univerziteta u Sarajevu, 2007, p. 18.

10. Lagumdžija, Z.: Komptetitivnost zemalja i regiona Jugoistočne Evrope 2008-2009,

Regionalni ekonomski forum Jugoistočne Evrope i MIT Cetar za menadžment i

informacione tehnologije, Ekonomski fakultet Univerziteta u Sarajevu, 2008, p. 13.

11. The World Bank: Information and Communications for Develeopment, Extending

Reach and Increasing Impact 2009, Washington DC, USA, 2009, p. 19.

12. World Economic Forum (2006): The Global Competitiveness Report 2005-2006, Davos

www.weforum.org/en/ [Accessed 27.04.2009]

13. World Economic Forum (2008): The Global Competitiveness Report 2008-2009, Davos

www.weforum.org/en/ [Accessed 27.04.2009]

14. ICT Regulation Toolkit (2009): Structural Independence

http://www.ictregulationtoolkit.org/en/Section.2109.html [Accessed 09.03.2009]

Autor

Kemal Huseinović je stekao titulu diplomiranog inženjera elektrotehničkih nauka (telekomunikacije) na Elektrotehničkom fakultetu Univerziteta u Sarajevu, Odjel za telekomunikacije, 1986. godine, titulu magistra ekonomskih nauka i poslovne administracije na Univerzitetu u Ljubljani, Republika Slovenija, 2002. godine, titulu magistra elektrotehničkih nauka na Univerzitetu u Sarajevu, 2006. godine i titulu doktora nauka 2010. godine. Profesionalno iskustvo je sticao radeći u firmama kao što su Radio i televizija Bosne i Hercegovine, Energoinvest IRIS – Sarajevo, FEROELEKTRO – Sarajevo, Unis UNIDATA - Sarajevo, Ministarstvo vanjskih poslova Bosne i Hercegovine. Od 2003. godine je zaposlen u Regulatorna agencija za komunikacije Bosne i Hercegovine, gde je oktobra 2003. izabran za generalnog direktora. Dr Huseinović je dao svoj doprinos brojnim međunarodnim skupovima i objavio veći broj radova u domaćim i međunarodnim časopisima. Učestvovao je i u nekoliko međunarodnih projekata vezanih za regulativu u oblasti telekomunikacija i informacionih tehnologija.